Upoznao sam ljude koji teatralno i pompezno odlaze u bioskop ili pozorište, i one koji dugo zure u muzejske eksponate, upoznao sam ljude koji pišu o svojim mišljenjima diveći se, video ih kako klimaju glavama nad samim sobom, čineći sebe proceniteljima ili sudijama umetničkog stvaralaštva.
Sa njihovim mišljenjima i stavovima sam se nekad slagao, a nekad i nisam, ali njihov pristup, bilo da se on naziva filmskom, pozorišnom ili likovnom kritikom, danas više nikako ne mogu da prihvatim.
Mislim da znanjem pretrpan pojedinac nipošto ne sme dopustiti svojim impresijama da pišu tekstove, a posebno što emocije koje podupiru impresije često bivaju pomućene alkoholom ili ćaskanjem sa akterima stvaralaštva koje je kritikovano ili hvaljeno. To je mlaćenje prazne slame, esejistika, honorarna hronologija zbivanja, to je pogrešan smer, zabranjeno! A što je najvažnije to je zaludno bežanje od vremena koje ga je pregazilo, i njega i njegovu kritiku.
Postoji u nas stara škola kritike, na primer filmske, gde se uvodi čitalac u osnovne podatke o delu i stvaraocu, pa onda ide prepričavanje bez otkrivanja važnih detalja i zatim slavni sud oštrookog. Dakle, prostim đačkim jezikom rečeno - uvod, razrada, zaključak. Nema tu teškog rada, to je pola sata sat posla za stranu, stranu i po teksta i kraj. A kad nema posla, nema ni iskrenog, ni časnog, a ni tačnog utiska, već samo taloženje i razvlačenje.
Tako je i sa umetničkim stvaralaštvom. Postoje stare škole, one naplaćuju paprene školarine, a poslušni đaci iz njih izlaze tako spremni i potkovani za zlatni zanat, da misle kako je svem radu i trudu došao kraj, pa sada samo treba sesti i svojim impresijama i zbrkanim mislima ozariti vasceli svet. E, da, da, da...