The Second Meeting, or The Bright Side of FAMILY Life

Dokumentarni film scenariste i reditelja Željka Mirkovića u produkciji Optimistic Filma, 2012. sniman je pet godina, pa su se zato strpljenje i poverenje u ideju nametnuli kao njegova uverljiva vrednost. Prosto zato što ovaj film uporno ostaje blizak životu, životnim emocijama i najviše životnim pobedama.

Uzorni porodični ljudi: Dejl Zelko, Željko Mirković i Zoltan Dani (s leva na desno)

Složena priča o rađanju prijateljstva između američkog pilota Dejla Zelka i oficira srpske vojske Zoltana Danija 12 godina nakon prolećne noći u kojoj je raketa sa srpske zemlje oborila američki avion na nebu koje beše i ostade svačije. Priča o tome kako je lepše igrati košarku i bejzbol, jesti kolače, svirati i pevati, nego psovati, besneti i od besa pucati.

Nisam ja od juče da se ne sećam kako je većini srpskih rezervista i "ratnika" tokom čitave proklete dekade 90-ih oružani pohod bio izgovor za pijančenje, bahaćenje, raspamećivanje i lupeženje, pa da pirim u tu vatru ognjenog šovinizma u Srbiji u kojoj je DANAS tek 10 posto stanovništva mlađe od 18 godina. Ja SADA više volim da ostanem u hrabroj srpskoj manjini koja se tog petparačkog pozorišta gnuša, s gađenjem ga prevazilazi i vešto mu beži, samo dalje od tog ja pa ja, i opet ja patriotizma. U Americi još nisam bio, ali ću otići, jednom, jer tamo imam puno prijatelja... SADA i da hoću, ja nemam vremena da verujem u bolje juče  kad ne znam šta će SUTRA moja deca obući, užinati, šta će prespavati, u šta se probuditi, o čemu se raspitivati i šta će studirati. A deca ko deca, uvek igri i zabavi okrenuta, bezbrižno sebi posvećena i nadasve nedužna na prirodnom putu...

Upravo prirodnim putem, bez mnogo intervencija, samo sa stalnom podrškom, kao teturavo detence kad prohoda stvoren je i ovaj film. Ideja je rođena i spuštena u svet emocija, između jakih sećanja i nadolazećih uzbuđenja. I tako je klizila drumovima, njivama, plavim nebom, sve do čoveka, i do žene, oca i matere. Vijugala, a zapravo se vraćala, na početak. kom je stalno težila, kao umoran čovek što se s posla kući svojoj vraća. Kada je stasala i ostvarila se u priču, vrlo filmsku i vrlo stvarnu, postalo je jasno da će trajati i posle odjavne špice... baš kao uspomena. 

Jer uspomena nije traganje, ona je pronađeno i ostvareno, spomenik vlastitom životnom putu, zvezda vodilja, usamljeno drvo u ravnici, slast pite od jabuka, ili toplina pod ćebetom koje nas sve pokriva i pod kojim za svakog ima mesta, pod pokrivačem punom zvezda!

BTW. Nedavno sam gledao dokumentarac "The Queen of Versailles" koji je scenaristkinja i rediteljka Lauren Greenfield snimala nekoliko godina. To je priča koja počinje usponom, a nastavlja se sunovratom vrlo bogatog poslovnog čoveka koji je prodavao time-share apartmane širom Amerike, leteo svojim privatnim avionima, zidao najviše tornjeve u Las Vegasu, a nakon berzanske katastrofe u jesen 2008. bio primoran da prekine bajkoviti život i sebe i svoju veliku porodicu, sa sve belim kučićima, sunovrati u stvarnost. Tako je to, nikad ne znaš šta te čeka u životu, a ako si pred kamerama, onda si sigurniji - čeka te ili nešto vrlo dobro, ili nešto vrlo loše, pa ti biraj.

MORE ABOUT "The Second Meeting" you can find here: http://www.optimisticfilm.com/second-meeting.html

Realism in Modern Cinema of the Eastern Europe

"Let's go to bed, before you say something REAL.
Let’s go to bed, before you say how you FEEL..."

Influence of the Italian neorealism.
The DEFEATED Realism established by Zhdanov.
New tendencies in Czechoslovakia and Poland. ie. Wajda, Polanski, Passer, Forman.
Cinema Verité in Hungary, ie. Mészáros Márta.
New Film in Yugoslavia.
Raw realism of Krzysztof Kieślowski.

UMBETO D.
Vittorio De Sica’s neorealist masterpiece follows Umberto D., an elderly pensioner, as he struggles to make ends meet during Italy’s postwar economic boom. Alone except for his dog, Flike, Umberto strives to maintain his dignity while trying to survive in a city where traditional human kindness seems to have lost out to the forces of modernization.

THE CRANES ARE FLYING
Veronica and Boris are blissfully in love, until the eruption of World War II tears them apart. Boris is sent to the front lines…and then communication stops. Meanwhile, Veronica tries to ward off spiritual numbness while Boris’s draft-dodging cousin makes increasingly forceful overtures. The Cranes Are Flying is a superbly crafted drama, bolstered by stunning cinematography and impassioned performances.

ASHES AND DIAMOND
On the last day of World War Two in a small town somewhere in Poland, Polish exiles of war and the occupying Soviet forces confront the beginning of a new day and a new Poland. In this incendiary environment we find Home Army soldier Maciek Chelmicki, who has been ordered to assassinate an incoming commissar. But a mistake stalls his progress and leads him to Krystyna, a beautiful barmaid who gives him a glimpse of what his life could be. Gorgeously photographed and brilliantly performed, Ashes and Diamonds masterfully interweaves the fate of a nation with that of one man, resulting in one of the most important Polish films of all time.

THE RATS WOKE UP
Velimir Bamberg lives a very lonely life. The only contact he has with the outside world is through the choral society to which he belongs. Bamberg has a sister who is ill. He would like to send her to the seaside, but he can’t afford it, and he doesn’t want to do anything illegal.

TWILIGHT by Feher Gyorgy, based on a screenplay written by Friedrich Dürrenmatt. In this grim story, three murders of young girls are committed in a similar manner, and their bodies are all found in the woods. The only suspect, a young man assumed to be a pedophile, commits suicide during the investigation. A policeman becomes obsessed with solving the mystery of this serial killer and he continues to investigate even after he has been taken off the case.

SATANTANGO
Set in a struggling Hungarian agricultural collective, a group of lost souls reeling from the collapse of their Communist utopia face an uncertain future, until the arrival of a charismatic stranger in whom they believe lies their salvation.

RENGETEG
Hungarian director Benedek Fliegauf makes his feature-length debut with Rengeteg (Forest). Shot on digital video, the episodic film is composed of a series of seven different intimate parts book ended by footage of the same people in a large public space. These characters aren’t given an introduction, context, or even character names. Cinematographer Zoltan Lovasi shoots the ensemble cast of non-actors exclusively in close-ups, so the larger situation is never made completely clear. Each segment involves a small group of people in some kind of intense and possibly disturbing conversation.

STORY STYLE RECEPTION

IMPORT/EXPORT
A nurse from the Ukraine searches for a better life in the West, while an unemployed security guard from Austria heads East for the same reason. Astonishing fact of modern society by Ulrich Siedl.

TILVA ROŠ
Bor, Serbia, once the largest copper mine, now just the biggest hole in Europe. Small union protests are going on. Toda and Stefan are best friends, skaters, who spend their first summer after finishing high school. Stefan's going to Belgrade to the University in fall. Toda says he wouldn't apply to the University even if he had the money. They spend time shooting "Jackass-like" videos and hanging out with Dunja, who came back from France for her holidays, and get into a quiet battle for her attention. In that strange relationship of dying friendship and rivalry they try to get ahead of each other. But when small union protest evolves into a huge riot their destructiveness will tie them together.

REALISM IN ROMANIA
Niki Ardelean, colonel în rezerva by Lucian Pintilie (2003).
The Death of Mr. Lazarescu by Cristi Puiu (2005).
4 Months, 3 Weeks, 2 days by Cristian Mungiu (2007). Palme D’or in Cannes.
Police, Adj. by Corneliu Poromboiu (2009).

REALISM IN TURKEY
Distant, Climates, Three Monkeys, etc by Nuri Bilge Ceylan (2002-2008).
Times and Wind by Reha Erdem (2006).
Egg, Milk, Honey by Samih Kaplanoglu (2007-2010).

ENERGY FOR THE WINGS
FREEDOM of the AUTHOR…
Expressing thoughts, inventive style, imitation of life, full judgement on human kind.
FREEDOM of the SPECTATOR…
Feeling similar, or even equal with the author.
Ready (Open) to enjoy, to learn, to be inspired… whatever one will do for a feeling of personal freedom!

PERSPECTIVE OF CINEMA
• Freedom of the creative AUTHOR.
• Law budget of the PRODUCTION, and possibilities of co-production in the region.
• Network of DISTRIBUTION at furious development,
• Movies EVERYWHERE and EVERYTIME…
• Expressing the talent is the most valuable offer at the MARKET today…
Because…
Because, millions of SCREENS are SWITCHED ON every morning, but only a few brilliant IDEAS for a GOOD film story.

REVOLUTIONIZERS AT WORK, or Rebels of the East European Cinema

Explanation of the term REVOLUTIONIZER.
In context of today’s lectures it will be someone who put some advantage, one who speed up development of the society. Someone do it consciously, deliberately, and someone incidentally, haphazardly. Probably the second one has more chance to succeed, then the first one.

Hamvas Béla (1897-1968), writer, historian, essayist, and one of the most significant rebel of the 20th Century.

Some of his thoughts on literature and arts, and ideas about human society can help in intention to explain the crisis and false cults of modern times.

Literature was the leading criticizer of life, since the beginning of the 19. Century. For the last two hundred years literature have been just another service of marketing and prosperity of highly ranked individuals.

From it's early days, film is the fastest way to reach human’s heart! – as someone used to said.

So, in intent to deal with Hamvas’ opinion – we can get a film as the strong critic of everyday life of modern society, and don’t forget that Miloš Kundera, at the Congres of Czechoslovakian writers in 1971 said that modern cinema had very important role in national literature.

Character of East European Cinema during 60's and 70's will be analyzed in two aspects: stories and styles.

Great film on post-war reconciliation is PASAŽERKA “The Passenger” by Andrzey Munk (1961). A German woman on a ship coming back to Europe notices another woman which brings recollections from the past. She tells her husband that she has been an SS commander in Auschwitz during the War, but she has actually saved a young woman's life. And then starts her horrifying story from the past.

COLD DAYS by Kovacs Andras (1968), based on the novel written by Cseres Tibor. Repentance and remorse of imprisoned Hungarian officers at the aftermath of the three-day killings in Novi Sad in winter 1942.

Very complex story flows parallel in present and past time, the style is simple, and dominant color is white. The walls of the prison are white, faces of imprisoned soldiers are pale, and the river banks where victims were executed are covered by snow. Very theatrical atmosphere, and lot of close-ups, realistic style, without any music..

In Czechoslovakia Jiri Menzl shot CLOSELY WATCHED TRAINS (1966), based on Bohumil Hrabal's novel and year earlier Kadar and Klos made THE SHOP ON MAIN STREET (1965). Stories of both films were setled in occupied Czechoslovakia. Both movies won an Oscar in the best forreing language feature category, but another movie is more interesting for us here.

THE JOKE (1969) Jaromil Jireš’s brilliant adaptation of Milan Kundera’s novel tells the fragmentary tale of a man expelled from the Communist Party because of a political joke. After “rehabilitation” in the mines and a stint in prison, he hatches a revenge plot against the former friend who betrayed him.

... and in the joke he wrote: "Optimism is the opium of the people! A healthy atmosphere stinks of stupidity! Long live Trotsky!"

In Yugoslavia Aleksandar Saša Petrović finished his film THREE (1965), based on stories written by ex-partisan fighter Antonije Isaković. Miloš is a warrior who faces three death cases. 1st time at the railway station in the Serbian province, 2nd time after he escapes German’s raid, and his commrade did not. 3rd time when he is on a winning side in the War, and need to bring the important decission over the faith of accused young woman.

Unveiling the FORMULA: Complex story + simple style!

Jancso Miklos
In the brutal Civil War which took place, Hungarian volunteers supported the ‘Red’ revolutionaries in a war of attrition against the ‘White’ counter-revolutionaries who were seeking to restore the old Czarist order.

Leftist are shown as a motley, ill-equiped and loosely organized gathering of brave civilians and army deserters, while the Right are always represented by officers, elegant in their frogged uniforms, and indulging their autocratic whims between bouts of killing.

Parajanov
Made in 1964 after a decade spent laboring in socialist realism, Paradjanov's lysergic fever-dream of a movie is a tragic love story set in the Carpathian mountains of the Ukraine. His symbol-laded films, and especially his 1968 masterpiece The Color of Pomegranates, are a designer's gift: a parade of meticulously composed, gorgeously hued graphic images.

ELEMENTS OF NEW FILM
• To increase the latitude for individual and collective artistic expression and to free film from dogmatism and bureaucratic control.
• To promote stylistic experimentation in film form and film language
• To involve film in the expression of contemporary themes, including the right to critique the darker, ironic, alienated, and gloomier side of human, societal, and political existence, and
• To do all of these things within the context and premises of a Marxist-socialist state.

KNIFE IN THE WATER by Roman Polanski. When a young hitchhiker joins a couple on a weekend yacht trip, psychological warfare breaks out as the two men compete for the woman’s attention. A storm forces the small crew below deck, and tension builds to a violent climax.

LOVES OF A BLONDE by Miloš Forman. A factory manager in rural Czechoslovakia bargains with the army to send men to the area, to boost the morale of his young female workers. The army sends reservists, mostly married middle-aged men - and the local beauty Andula, spurns those bold enough to try to win her, for the jazz pianist, newly come from Prague to perform. He seduces her and impresses her, telling her "most women are round, like guitars but you are a guitar by Picasso". Staying the night with him causes a lecture on a young woman's honor at her hostel so she throws over her other suitors and makes her way to Prague to find the young man. His protective Mamma and weary Pappa are not pleased when she arrives on the doorstep with her suitcase.

Love Affair, or the Case of the Missing Switchboard Operator by Dušan Makavejev. After many adventures, young female switchboard operator Izabela starts a love relationship with a serious young man Meho Bušatlija. But while he's away on business, she gets lonely and succumbs to her colleague's passes. When the boyfriend returns, he gets into fight with his pregnant girl that ends up tragically. Makavejev made brilliant mixture of documentary shots with fiction, where he used parts of lectures about criminal acts, disinfection, cooking, etc.

LOVE (Szerelem) by Makk Karoly, based on Dery Tibor short story (1971).

The wife of a political prisoner tends to her mother-in-law and keeps from the old woman the truth about her son, whom she believes is in New York making a film.

Style of the movie is astonishing in it’s dynamic, with plenty short shots, a lot of them as old photographs. This is powerful way to express reminiscence from the life of old lady.

Witness by Bacso Peter

Everybody knows Pelikan Jozsef, the dike keeper who accidentally burnt his own house because of hard thinking on the enigma: "Suspicious things are those that are not suspicious."

NEW FILM AND REAL REALITY

In its initial development, new film was practically synonymous with personal films, films that claimed the right to subjective interpretation of the lives of individuals and society, the right to open metaphors, leaving room for viewers to think and feel for themselves.

Who’s Singin' Over There? By Slobodan Šijan. On April 5, 1941, a date Serbs will recognize, men on a country road board Krstic’s bus for Belgrade: two Gypsies who occasionally sing about misery, an aging war vet, a Nazi sympathizer, a dapper singer, a consumptive, and a man with a shotgun. Krstic is a world-weary cynic, out for a buck; the driver is his son, the simple, cheerful Misko. En route they pick up a priest and young newlyweds going to the seaside. Along the way, mis-adventure strikes: a flat tire, a rickety bridge, a farmer who’s plowed the road, a funeral, two feuding families, an army detail, and a lost wallet slow the bus and expose rifts among the travelers. On April 6, amid rumors of war, they reach Belgrade…

Narcisus and Psyche was the largest-scale Hungarian production of its era. This epic based on Sándor Weöres's poetic work Psyché is visual journey in which the spectator finds images of surprising originality and beauty.

Body Gabor says that he has tried to make Narcissus and Psyche a myth, a myth of antagonism born of European culture, according to which men and women can only find their physical and intellectual liberty at the expense of others.

“And in spite of 35 years of socialism, my generation is still living in this antagonism."

BLIND CHANCE by Krzystof Kieslowsky. Twenty-something Witek is desperately trying to catch a train leaving the station. Employing a narrative style later aped by Tom Tykwer in Run Lola Run, the three changing outcomes of his chase begin three different stories of his life: oppositionist, activist in a socialist organisation, and physician shunning politics.

CUTTING IT SHORT by Jiri Menzel. The film is an evocation of the childhood memories of Bohumil Hrabal in his provincial town of Nymburk, dominated by the local brewery. The main actors of the film, uncle Pepin and Maryška, are based on real family members of Hrabal: Maryška on his mother and uncle Pepin on his real uncle, who came to stay two weeks in the town but remained for four years. His spontaneous stories influenced a lot Hrabal's literary work.

Upoznao sam ljude koji teatralno i pompezno odlaze u bioskop ili pozorište, i one koji dugo zure u muzejske eksponate, upoznao sam ljude koji pišu o svojim mišljenjima diveći se, video ih kako klimaju glavama nad samim sobom, čineći sebe proceniteljima ili sudijama umetničkog stvaralaštva.
Sa njihovim mišljenjima i stavovima sam se nekad slagao, a nekad i nisam, ali njihov pristup, bilo da se on naziva filmskom, pozorišnom ili likovnom kritikom, danas više nikako ne mogu da prihvatim.

Mislim da znanjem pretrpan pojedinac nipošto ne sme dopustiti svojim impresijama da pišu tekstove, a posebno što emocije koje podupiru impresije često bivaju pomućene alkoholom ili ćaskanjem sa akterima stvaralaštva koje je kritikovano ili hvaljeno. To je mlaćenje prazne slame, esejistika, honorarna hronologija zbivanja, to je pogrešan smer, zabranjeno! A što je najvažnije to je zaludno bežanje od vremena koje ga je pregazilo, i njega i njegovu kritiku.

Postoji u nas stara škola kritike, na primer filmske, gde se uvodi čitalac u osnovne podatke o delu i stvaraocu, pa onda ide prepričavanje bez otkrivanja važnih detalja i zatim slavni sud oštrookog. Dakle, prostim đačkim jezikom rečeno - uvod, razrada, zaključak. Nema tu teškog rada, to je pola sata sat posla za stranu, stranu i po teksta i kraj. A kad nema posla, nema ni iskrenog, ni časnog, a ni tačnog utiska, već samo taloženje i razvlačenje.

Tako je i sa umetničkim stvaralaštvom. Postoje stare škole, one naplaćuju paprene školarine, a poslušni đaci iz njih izlaze tako spremni i potkovani za zlatni zanat, da misle kako je svem radu i trudu došao kraj, pa sada samo treba sesti i svojim impresijama i zbrkanim mislima ozariti vasceli svet. E, da, da, da...

BERLINALE 2012.

Prva dva dana 62. Berlinala potvrđuju programsko opredeljenje ka aktuelnom društvenom i političkom subjektu.

1.

Filmom BESTIAIRE Denisa Cotea u selekciji Forum otvoreno je jedno bolno pitanje ljudske sklonosti da iskorištava divlje životinje u svrhu zabave, u neprirodnom i mučnom staništu, pred pogledima radoznalaca u prolazu. Film bez dijaloga analizira egzekuciju raznih vrsta od safari parka do taksidermičnih radionica u kojima skončavaju preparirane i pretvorene u mrtvu prirodu.

Selekcija PANORAMA otvorena je austrijskim filmom KUMA reditelja Umuta Daga koji dinamično i dramaturški korektno, ali stilom i strukturom blisko klišeima, prati dramu unutar jedne turske porodice koja čuva svoju tradiciju i običaje u Beču, uprkos razdoru pod uticajem moderne zapadne civilizacije na ono sto se smatra neprikosnovenim nasleđem iz starine anadolskih brda.

U istoj selekciji prikazan je film INDIGNADOS reditelja Tonija Gatlifa, inspirisan političkim pamfletom Stephanea Hessela o prošlogodišnjim revolucionarnim previranjima mase i vlasti širom Mediterana. Iskusni francuski reditelj je, u nameri da obuhvati bunt protiv ilegalnih emigranata, bankarskog sistema i diktature pojedinca, sasvim rasplinuo priču i pogubio konce, ostavljajući samo sporadične citate iz knjige i nekoliko jakih metafora - kao jedino što publici može biti interesantno u svom ostvarenju.

Ove godine u selekciji Panorama je i značajan broj filmova koji se bave problematikom gej populacije u Svetu, a među njima je i PARADA Srđana Dragojevića. Film koji potpisuje američki reditelj Ira Sachs pod nazivom KEEP THE LIGHTS ON tehnički je briljantan, ali je odlično započeta sturktura priče, podržana dobrom glumom, već nakon polovine rasplinuta u običnu i predvidljivu storiju o mladom filmskom stvaraocu, koji ne može da se ostvari kao ljubavnik bogatog advokata, ali zato uspeva kao autor dokumentarca o jednom starijem gej umetniku fotografu.

Najinteresantniji i najkompletniji film do sada viđen je DOLLHOUSE irske rediteljke Kirsten Sheridan, ovdašnjoj publici poznatoj po filmu Disco Pigs, o grupi mladih, bezperspektivnih buntovnika koji jednu raskalašnu noć provode u otmenoj kući na Sandycowe obali kraj Dublina. Iznenađujuće kvalitetna i upečatljiva gluma, dinamnična priča i neočekivani obrti, uspešno povezuju nekoliko aktuelnih i otvorenih društvenih pitanja - narkomanija, suviše brižno roditeljstvo, alkoholizam, sklonost kriminalu, a opet nikad napuštenu humanost i želju za pronalaskom ispravnog životnog puta.


U specijalnom programu Festivala prikazan je i OKTOBAR Sergeja M. Eisensteina iz 1928. godine, toliko buran i jasan, da ostaje aktuelan, ali i pojačan muzikom simfonijskog orkestra, pod dirigentskom palicom Franka Strobela, koji se nalazi ispred platna Friedrichstadt-Palasta, te tako vraća publiku u slavno doba nemog filma, kada je autor imao pred sobom izazove profesije i vremena koje je trebalo tumačiti.

2.
Postoji velika dilema između tretmana filma kao tržišne robe dostupne odabranima (bogatima) i filma kao umetničkog dela dostupnog masama. Berlinski filmski festival programskom koncepcijom upozorava da se dilema može rešiti smanjivanjem pojedinačnih troškova jedne kompanije ili jedne nacije, ali i masovnošću ostvarenja umetničkih zamisli i ideja. U svom sledećem pismu iz glavnog grada Nemačke više ću se posvetiti ovoj dilemi, a sada samo ukratko da pojasnim da se radi o modernom stvaralaštvu koje podrazumeva zajedništvo, pre svega sposobnih, a potom i bogatih sa siromašnima. Dakle, snimiti film i predstaviti ga publici i dalje jeste veoma skup projekat, ali je kinematografska industrija pronašla rešenje upravo u magičnoj reči -saradnja ili koprodukcija i u tome budućnost filma.

Svetska premijera filma Kevina Macdonalda MARLEY u Friedrichstadt-Palastu, pred blizu dve hiljade gledalaca upriličena je u nedelju 12. februara 2012. godine. Publiku su pre filma pozdravili sam reditelj, te producent, jedan ostareli ali vitalni član grupe The Warriors i sin reggae legende, u pratnji direktor Berlinala Dietera Kosslicka. Film je dobar, ne mnogo više od toga, na trenutke veoma zabavan, to je biografski dokumentarac o životnom putu Roberta Boba Marleya od siromašnog, često izgladnelog dečaka, do velikog muzičara i narodnog predvodnika siromašne ostrvske države u Karibima. Pošto film traje 140 minuta, a nema ujednačen ritam i linearno ne prati čitavu biografiju, jasno je da i utisak o njemu može varirati ili skakati, gore dole.

U takmičarskom programu Festivala istog dana predstavljen je grčki film METEORA reditelja Spirosa Stathoulopoulosa (koji je publici festivala Cinema City poznat po ostvarenju PVC-1). To je jednostavna, ali burna i uzbudljiva priča o susretu (i više od toga) mladog i marljivog monaha Teodora i smerne monahinje ruskog porekla na vrhovima monolitnih stena u Tesaliji. Igranu formu ovog filma podstiču animirane sekvence, a struktura je vrlo dobro koncipirana, da uprkos malom broju likova, zadrži pažnju gledaoca i pojačava glad za strašću. Razumevanje i odobravanje očekivanog ishoda nikad neće odobriti dogma pravoslavne crkve, ali hoće običan i prost narod (mislim na onaj u publici), a to je, ipak važnije za dobar utisak.

Da marketing i tržište diktiraju pravila o kojima sam govorio na početku ovog teksta, potvrđuje neshvatljiv podatak da kritičari u dnevnim novinama (Screen, Hollywood Reporter, Variety, Dialy Mubi) uporno ističu BARBARU reditelja Christiana Petzolda u produkciji ZDF-a (Zweites Deutsches Fernsehen), javnog televizijskog kanala, glavnog partnera Berlinala od 2005. godine. Ja sam sa novinarske projekcije, priznajem i stojim iza toga, nakon pola sata - izašao, a to činim veoma, veoma retko. Film je, najkraće rečeno, hladan i neuverljiv pokušaj da se pričom i efektom na publiku ponovi uspeh nemačkog filma ŽIVOTI DRUGIH (Das Leben der Anderen, dobitnika Oskara 2007. za najbolji strani film). Dakle, uspeh formira tržište, a kvalitet publika, pa će u dogledno vreme tržište formirati publiku ili je već sada tako. Nadam se da nije, s obzirom kada se zna da je predsednik ovogodišnjeg žirija Berlinala - Mike Leigh.

U želji da vise pišem o filmovima, ipak nisam odoleo da polemišem o marketingu i tržištu s jedne strane, te onog što publika zaslužuje i traži s druge. Šalu na stranu, iako je stvar ozbiljna, ali moj favorit za Srebrnog medveda (nagrada za režiju koju je prošle godine dobio Tarr Bela) je filipinski reditelj Brillante Mendoza za film CAPTIVE.

3.

U surovim uslovima marketinga i velikih investicija umetnost, prava i iskrena, može samo da tinja, kao što to čini velikim delom istorije svetske kinematografije. Zato postoje festivali, pre svega veliki svetski festivali, kao mesta gde će biti prilike da se tinjajuća impresija razgori i za kratko osvetli ili ugreje plemenito u humanom biću kom je namenjena. Na ovogodišnjem berlinskom Festivalu tinjali su upečatljivi utisci i priče o deci i detinjstvu.

Nažalost, priča o dečaku koji svoje lice krije maskom Spajdermena u makedonskom planinskom selu, ali i nesrećnom mladiću što svoju incestoidnu ljubav prema majci okončava samoubistvom na pločnicima Pariza u filmu Teone Strugar Mitevske ŽENA KOJA JE OBRISALA SUZE (tržišni naslov: Man on Asphalt, produkcija: Makedonija, Nemačka, Slovenija, Belgrija, 2012) nisu dovoljno razrađene i dramaturški dovršene. Zato emocije, veoma bitne u zamisli čitavog filma, uprkos odličnoj kameri (Mátyás Erdély) i glumi glavnih glumica, nisu sasvim jasne, već provokativne i panfletski nabacane. Stoga treći, dugo očekivani dugometražni film Strugar Mitevske ne ispunjava očekivanja, već opominje da ambiciozne koprodukcije i aspiracije, katkad mogu zgasnuti plamen umetničke strasti, onaj koji je do kraja iznela veličanstvena Victorija Abril.

Poplava emocija, upornost autora da okonča višedecenijski projekat i raskrinkavanje vrlo specifičnim karakteristikama azijskih velegrada odlikuju film BUGIS STREET REDUX (Yao jie huang hou) hongkonkškog scenariste i reditelja Yonfana. Na trenutke urnebesna treš melodrama o nevinoj i naivnoj provincijalki koja dolazi u Singapur i zapošljava se u hotelu Sin Sin, otkrivajući čari erotske strasti iz vrlo neobičnog ugla. Film nema kvalitet velikog i značajnog, ali je prost, vulgaran i samim tim zabavan, a nadasve osoben. Ono što je autor Yonfan posebno istakao pre projekcije jeste činjenica da je prva verzija filma nastala 1995. godine, a da je tek sada uspeo da dovrši ovo svoje, po svemu sudeći - životno delo.

PRILIŠ MLADA NOC je prvi dugometražni film scenariste i reditelja Olma Omerzua (rođenog u Ljubljani 1984. godine) u produkciji praške filmke akademije. To je interesantna priča o odrastanju dva dečaka preko noći, u društvu nimfomanke, jednog mladog probisveta i sredovečnog čoveka koji postaje svestan da mu život uzalud prolazi. Dok napolju teče proslava novogodišnje noći, u malom stanu odvija se susret različitih generacija koje se na tren igraju istih, opasnih igara.

I tako, dok Berlinom umetnici i trgovci traže svoju publiku, kritičari balansiraju i traže nagodbe, sve manje želeći da sačuvaju plamičak umetnosti, a sve više robujući nekoj malograđanštini, da se ogrebu za večeru ili piće na žurci, i tako prodaju svoja mišljenja i stavove, jer krizna vremena primoravaju na velike ustupke. Ipak, i to je bolje, nego da sasvim zaćute ili usnu debeli zimski san.

4.

Ovog vikenda dodeljene su nagrade Berlinala, po kuloarima se još šuška o "moralnim pobednicima", nagodbama i utehama Festivala, a nedelja protiče kao dan posvećen publici, pretežno Berlincima, strpljivim i tolerantnim građanima filmske prestonice Sveta.

TABU (Portugalija, Nemačka, Brazil, Francuska) je dobio nagradu Alfred Bauer za umetnički doprinos i nagradu kritičara FIPRESCI. To je treći dugometražni film portugalskog autora Miguela Gomeša - intimna, nostalgična priča o jednoj davnoj, ali nezaboravnoj ljubavi na severu Afrike, svojevrstan hommage poslednjem ostvarenju slavnog nemačkog reditelja F. W. Murnaua (Tabu: The Story of the South Seas, 1931).

Pažnju auditorijuma privukao je i film L'ENFANT D'EN HAUT (Sestra, koprodukcija Švajcarske i Francuske), drugi dugometražni film Ursule Meier o dvanaestogodišnjem dečaku Simonu koji odrasta po hotelima i skijalištima popularnog zimskog centra u Alpima, tražeći hranu, zaradu, ali i identitet sopstvenog odrastanja. Ursuli Meier je Srebrnog medveda uručio lično predsednik ovogodišnjeg žirija Festivala britanski reditelj i scenarista Mike Leigh.

Film o devojčici čije detinjstvo protiče u prisilnom regrutovanju, zavetu mrtvim roditeljima i prevremenom odrastanju tokom građanskog rata u Kongu REBELLE (Veštica rata, p. Kanada) nagrađen je nagradom ekumenskog žirija (specijalno priznanje). Mlada glumica Rachel Mwanza proglašena je najboljom glumicom ovogodišnjeg Berlinala, jer je svojom ulogom utvrdila poruku ovog ostvarenja - "da uprkos svim strahotama, devojčica Komona opstaje kao vesnik nade za čitav kontinent koji vapi za mirom i humanošću".

Nezaobilazan je i veličanstveni povratak kineskog reditelja Wang Qauna u Berlin. On je za "Tujino venčanje" nagrađen Zlatnim medvedom 2006. a pre dve godine ovde je prikazan njegov film "Razdvojeni zajedno". Na 62. Berlinalu Wang je ispričao priču o lepoj ženi u vreme okončanja carske Kine i velikih društvenih previranja, nastao po istoimenom, dugo zabranjenom, romanu Chen Zhongshi WHITE DEER PLAIN (Bai lu yuan). Film je nagrađen nagradom žirija za izuzetan umetnički doprinos.

Ovo su samo neki od značajnih umetničkih doprinosa, nezaobilazni na ceremoniji dodela nagrada Festivala, ali je bitno da su predstavljeni javnosti, da su zaživeli, te da će u kinematografiji postojati kontrapunkt sveg onog šljama i kiča kojim trgovci zatrpavaju distributere, prepričavajući iste priče sa istim krajem, samo drugačijim rečima. Od tog ponavljanja i omalovažavanja našeg ukusa pojedinci dobro zarađuju, a masa se fino zabavlja i zaboravlja, zaboravlja, zabavlja, zaboravlja.

Nedelja nakon Festivala, u Nemačkoj počinje otopljenjem i štrajkovima, najavljuje se "kočnica" upozorenja u metrou prestonice, a štrajk radnika frankfurtskog aerodroma (najvećeg evropskog čvorišta u vazdušnom saobraćaju) prizemljiće više od trećine zakazanih letova. Dakle, padaće kiše, topiće sneg, ljudi će trajati svoj kratki životni vek, između bunta i žudnje, ljubavi i patnje, što spoznaše u filmovima jednog minulog Festivala.

Uspomene iz zlatnog stoleća filma

Film THE ARTIST (Francuska, Belgija, Sjedinjene države, 2011) reditelja Michela Hazanaviciusa je melodrama koja zatvara veličanstven krug istorije kinematografije, vraćajući nadu da će ostvarenja, kao nekad - biti jednostavnija, a pre svega posvećena priči i lišena tehnoloških perverzija.

Jean Dujardin nominovan je za Oskara za najbolju glavnu ulogu

Velika je zabluda da život može teći ujednačeno. Neće teći ni stalno uzlazno, niti silazno. Život će ustvari, uvek vijugati, gore-dole, levo-desno, napred-nazad i tako proći, čak i onaj nalik bajkovitom, filmskom. Zato se ovoj zabludi valja otrgnuti na vreme i biti smiren pred nadolazećim izazovima i živeti punim životom.

Upravo je u takav preokret, kako u poslu, tako i u životu, nespreman i sam upao glavni junak "Umetnika"- popularni glumac nemih filmova krajem dvadesetih godina XX stoleća. To je formiralo glavnu strukturu priče o modernom zanatu u kom "dok jednom ne smrkne, drugom ne svane". Ipak, tu priču uzbudljivom ne čini njen tok, jer je predvidljiv, s namerom učinjen predvidljivim, već je uzbudljivom čini ona iskonska želja da se vidi kraj, da se preživi sve do konca storije naslovnog lika i vernog mu psa.

Pri tom, film je sačinjen od apoteoza remek delima svetske kinematografije - od Lubitscha i von Stroheima, pa Wilderovim "Bulevarom sumraka" do Orsonovog "Građanina Kejna" i de Sikinog "Umberta D", a sve kroz stare žurnale i restlove zaboravljenih filmova. Zbog tog postupka, filmskim znalci i sladokusci će uživati u prisećanju i prepoznavanju, a laici u zabavi, a svi u inspiraciji kao konačnom cilju umetnika i umetnosti.

Umetnik prošlog stoleća dobio je čistu i jasnu definiciju, kako je živeo i kako stvarao nekad, ali i solidnu uvertiru kako bi trebalo da stvara u narednom stoleću.

BTW. Ovo je moj favorit za Oskara produkciji, režiji i kameri, a nominovan je i za glavne uloge, montažu, originalnu muziku, scenografiju, kostime i originalni scenario.

Poslanica srpskoj stoki (2009)

Čoveku nadomak očajanju, preostane kao spasenje, da čini ono što ume, ili što misli da ume – najbolje. Meni po takvom opredeljenju preostaje da pišem i rečima sebi vraćam nadu u ljude koji će se osvrnuti, setiti, opametiti, jednom ili nikad.

Priznanju da je humanost vrlina posrnula, mnogi samo nemo klimaju, a pogledom u stranu skrivaju svoj nemoć i kukavičluk. Nisam stvoren da celivam, niti da četujem, nisam plaćao da bih se učlanjivao i nisam sledbenik, već čovek koji u zabludama gušeći se – za dahom istine bistre – otima se i traje, živi.

Dah za dahom, okovan, dan za danom, sputan, ali nemiran, pa tako od praznika do praznine, među prijateljima, napaćenima, i među stokom uteranom, utorenom, i zverinjem zastrašenom.

Ej, stoko, hrišćanska, stoko srpska, po livadama zaboravljena, odlutala, zabludela, stani, stoko. Stani, brate, stani, sestro. Stani i priznaj da beše isto u klinici i klanici, priznaj da si ostrigana televizijama, mrežama, porukama, i da su ovi veliki izumi prošlog veka već iskvareni mamiparama ovog, priznaj da su pokolenja neobrazovanija nego što su ikad bila, priznaj jer ti reality seljačina drka u nedeljnu večeru, a novi fašisti utabavaju uspomene, koje su tate njihove izgazile. Priznaj, pa se ritni, otmi se i razularen sruši trule tarabe i torove. Ne, nikog drugog radi, već sebe radi.

Sad! Udahni duboko kao što davno nisi udahnuo, sad, sad, priznaj da ne znaš šta ćeš od sebe, jer ne znaš šta ćeš pre, priznaj, nikom do sebi priznaj šta si uradio juče, kada si nekom pomogao, kada si nekog spasao, priznaj. Kada si knjigu pročitao? Priznaj da više gledaš u ekrane, nego u nebo, nego u ljude, priznaj kada si se preispitivao, dugo i duboko. Priznaj da više veruješ u vanzemaljace, nego u svece, i ideš lekarima, a ne popovima, zato što si čovek, a ne stoka. Priznaj da ne znaš iz koje pesme su stihovi „Kosu reže da vinograd veže“, priznaj da ne znaš tečno i tačno da ispričaš istoriju svog naroda, bar pola sata, ako te dete tvoje pita. Priznaj da ne znaš celu himnu. Ni azbuku, naročito pri kraju. Priznaj da ne smeš na Kosovo. Pa, kakav si ti to onda Srbin? Prazan? Samozvan? Nikakav. Ti si marva! Prvo treba čovek biti, na nogama stajati, znati ljude prepoznati, govoriti, učiniti, ne kliktati, busati se, vijoriti, ne, ne, priznati, treba priznati, od priznanja državu, a ne štalu, stvarati, i raditi, treba raditi.

Možda grešim… ah, to bi bilo divno, da grešim i da u toj zabludi istrunem i raspadnem se, zaboravljen kao svaki koji greši. Moje je da kažem, da tražim, pre nego što nestanem, moje je da brinem i pokažem, jer recept što od raje i naroda stolećima stoku spravlja – istrajava, dok molitva u džepovima završava.

Priznajem sebi koliko sam sin, da bih znao koliko sam otac. Pre dve sedmice sam kazao svojoj majci u bolnici, pred operaciju, da je sudbina jednostavna i obična priča, pa ako si ti mnogim ljudima dobro učinio, borio se, onda će se ljudi dobrim na tebe osvrnuti, tebi pružiti ruku, pomoći. Sad je moja majka bolesnija nego što je ikad bila, a ja mogu samo da pišem i pišući se molim, ne bogu, nego dobrim ljudima, jer dobri su ljudi jedini bog u kog verujem. Dobri će ljudi veće čudo napraviti, nego što „sveti duh“ i zamisliti može. To priznajem, svojoj majci i svojoj deci, i od svoje dece bogove stvaram sebi, a dobre ljude celom svetu.

Njoj je bolje, ali još visi, i ne sme da misli, već da se bori i ljudima da ruke pruža, pa zato ja joj mislim – da svetliji biva onaj što iz mrkle senke svog bola uzdigne se, taj ozaruje nadanjem decu svoju i decu svoje dece, da pobeđuješ svakim dostignućem, nadljudskim trudom i čistom savešću.

U saznanju priznajem – da prošlosti je nebrojeno, sadašnjost jedna, a budućnost nula. I moram živeti kao da budućnost ne postoji kako bih je stvarao, iznenađen koliko mogu da podnesem i stvaram, i izdržim neumoran, izdržim da boleće, izdržim da trajaće, izdržim da uminuće, izdržim da proćiće, i da izdržim jer sam veran sužanj raskošnom znanju sviju predaka. Ili, lirski, smireno, čekam blagi vetar u jedrima pod Suncem, a pogled u daljinu pružam, nad talasima, zagrljen s dobrim ljudima, i plovimo na divnom belom brodu ka mirnoj pučini ili ponoru, ka ostrvu što naseljeno biće i trajaće, doveka ili kratko, ali trajaće.

Ti, stoko, priznaj, molim te, priznaj da te i juče tištalo ono što te tišti danas, još jače te stiska, priznaj. Priznaj da te teraju, i nateraju, kao stoku, ne čoveka. Čoveku kažu, dokažu, ne teraju ga, ne navode ga na vodu, već mu put do izvora pokažu, priznaj, stoko, agoniju skore prošlosti, priznaj je celom Svetu … da stoji upozorenje na rođene lopove, očajne drogeraše, brutalne ubice, pijane lažove i druge sebične duše i nakaze koje su marširale protiv žena i staraca, protiv bolesnih, nevinih, ali kroz našu tišinu i slepilo. Nakon krvopijućeg hodočašća, kukavice su došle ovamo, među nas, a mi smo i dalje bili uplašeni, zbunjeni i bili takvima štit čvrsti. Priznaj zarad sećanja na žrtve, zarad večnog bekstva optuženih i zarad budućeg života naše dece. Priznaj, molim te, priznaj, bilo i ne ponovilo se. Pred odjekom klekni, ali kao čovek, a ne kao stoka!

I desetarački: što je više pitomi’ hajvana, trebaće jim grlatih čobana, da ćeraju tovar niza stranu, kojom gazda prosipo je ’ranu. Ujarmljena trgovinskim lancima, izmužena dugovima i ambisu priterana, živina je to poplašena što smerno gazi stazom oko džipa parkiranog na trotoar svakodnevice. Pognute glave, obilazi kljuse svetinju metalikoljublja, a besom čoveka glas guši i … marš tamo, s ostalima. Trebaju ti kajle zlatne, da ti zveče, pa ključevi gvozdenih mašina, eh, jednu za sebe želiš, priznaj – i to je baš lepo, da uživaš u brzini i silini, moćan da budeš, gas da stisneš, ali ne da stigneš, već od blata da utekneš. Lako je po betonu poskakivati, iz gliba treba noge čupati. Avaj, svežnjevi novaca i ključeva ti niti oko prstiju smrsili, pa ćeš, možda… baš me briga… slast goniča osetiti, da kad drekneš u telefon sred kafane, kroz keženje krezubih, neobrijanih, kroz dim duvana i maligana – nekakvo divljenje probuditi, ali svest nikad – a ućutkaćeš majku jagnjadi svoje, hoćeš, a zvala te je da se domu vratiš, baš kad dočekao si gazda da budeš, ti, ti da zagrmiš i zatreseš, ti, zver, da proćerdaš, i ti, ti, dok se okreneš – da ispustiš. Ispustiš mladunče svoje među stado stadiona, dokoličarenja, pustog lutanja. Umirivali su ga televizori, kompjuteri, hipnotisale šarene tačke u mnoštvu, u nastavcima, u tabletama i praškovima, tovljeno je energiziranim laserima i izgriženo plavim zubima, izveštačeno profilima. Ne znaš! A džeparci mu praporci! Pojma nemaš, jer si žurio, govnima i puterima se premazivao, udvoričkim klimanjima sakatio i preračunavao, ženke si masne balavio, lajao i režao, kukao, cupkao, s lanca se čupao i prekardašio.

Lepo sam ti govorio, priznaj, priznaj, a sad teškim očajem strovaljen grabiš pepeo knjiga nepročitanih, volovskom rikom za praštanjem vapiš, a žicom zarđalom glava ti kroz uši vezana, da ti struže mozak razbibrigom zagnojen, i da te na njoj, sporo, kroz blato natopljeno crnom krvlju – dželat odvuče, do ilovače.

Neću da te žalim, jer sažaljenje je truljenje, a sećanje, spominjanje, zlatne ruke i čist obraz, neumorno ljudsko delo – to je trajanje i porađanje.

Majko, tu sam, s tobom sam, tvoj sam kao što sam uvek bio, mirno sklopi oči i nadaj se buđenju, voljena moja, sanjaj unuke, nasmejane i radosne, u tvom krilu golicane … i pospane, ušuškane, od aveti sačuvane, negovane. Pokrivene gustim tkanjem fine vune i bajkama – o dobrim hrabrim ljudima, što su nekad davno plovili na belom brodu do horizonta, i dalje.

U Novom Sadu, 22/30. decembra 2009.

BTW. Majka je umrla 7. februara 2010. godine

Poslanica srpskoj svinji (2010)

"Ja verujem u ljude. U vreme u kome sam ja odrastala verovalo se da su ljudi dobri. Danas počinjemo da verujemo da su ljudi generalno loši i da nema načina da se promene. I zato mnogi misle da ne mogu ništa da promene, pa se sklone, zatvore u svoju kuću i svoj neki svet i ne čine ništa da bi ovo društvo bilo bolje. Ja ne mogu to, ja i dalje nekako verujem da su ljudi dobri i da im treba pomoći da postanu bolji", kazala je glumica Mirjana Karanović primajući nagradu za ljudska prava "Konstantin Veliki" decembra 2010. godine.

Ovako bi išla moja kratka lekcija ili podsetnik srpskoj deci i mladima, umna razbibriga za čitavu jednu godinu svinjarija koje ćemo usvinjiti sebi i drugima, od sada, pa u svih prostih 365 dana 2011. godine. Poslanica je pisana od 27. do 31. decembra 2010. godine i nije upućena nikom do svinjama koje umeju da čitaju...

Svinja spava, svinju mrzi, svinja je gladna, svinja glupo ćuti i svinja beži u svoje blato puno govana, svinja šmrče, svinja hrče. Svinja uživa u pomijama i splačinama, ušima zaklanja malene oči, njuškom grokće i vrcka kratkim repom. Svinja umire skičeći u zoru, okružena nasmejanim, rumenim ljudima sa noževima u rukama ili na pokretnoj traci klanice. Svinju jedu i mljackaju, njene kosti okolo razbacaju pa legnu da spavaju, a hrče kao svinje, jer liče. Svakako, treba se podsetiti na ovom mestu da je DNK, dakle, dezoksiribonukleinska kiselina u ćelijama svinje i čoveka veoma slična, tek sićušne razlike.

Svinjo, sramno prljava i zadrigla, usrana moja svinjo, sestro i brate zadriglo oko sitnih očiju, bićeš uštrojena ili zaklana, kao svinja, bruka i delikatesa od krvi i mesa... Kuš! Za uvo češ biti izvlačena iz brloga, privedena cevima gde odlivaće se krv i mokraća tvoja, skiči, skiči, kad si do sada ćutala, skiči da zaori se - da ćeš crknuti u lokvi, da ćeš cvrčati u masti, da ćeš mlevena i soljena biti, skiči, skiči, svinjo. Niko to ne voli da sluša, a tebi je jedino to preostalo. Da svinjskim kricima zavapiš, kad si već toliko glupo ćutala, jer si na posletku shvatila... ne, ne, ne, ja znam da ti nisi znala, ali vajda slaba, ma nikakva, od toga što ni osetila nisi kad si se iz srpskog čeljadeta, potomka južnoslovenskog putnika i zanesenjaka, plodnog seljaka i bogatog svinjara u svinju preobrazila. Da, da, u svinju što ćuti dok joj muke krate na rate, preko tate, bate i svi dalje što te uhvate, serviraju bljuvotine, stereotipe, mamipare, zamašćene cicvare, šećerleme ... Dovedu te pred pijacu po poslednjoj reči mode i tehnike, da zuriš, uši razmičeš, njuškom na gore mašeš i cupkaš, ali tako nespretna naletiš na balavca koji nema milosti, pa ti kaže:

"A gde si ti, matora, tako neobrijana krenula!? Gluva si? Šta si zinula? Lepo te pitam, gde si tako neobrijana krenula... Kuda? 'Ko sam ja? Ko sam ja da to tebe pitam? Ko sam ja?!' Ja sam gospodar situacije. Ja imam keša kol'ko ti nisi izrmbačila za pola veka! Vidi limuzinu! Snimi gajbu, dupleks, brkata, dupleks! Ništa kreda... Keš. Suvi keš! To sam ja. Keš, bre! Ja sam keš! Kasa je moja, a ti sliniš. Tvoje lice je gadno i dlakavo k'o moje dupe, cmizdriš da ti damo. Moj tata i ja! Tata, partija, omladina, akcija. Ko sam ja, pizda ti materina brkata." ... i da pobegneš u svoj topli, mračni svinjac, da srećna budeš što su te nahranili, napojili i klanje odgodili.

Sećanje je svetlost do spasenja

Tražio sam da na grob mog oca upišu misao iz naslova, a sveštenik (mlad i pomodan) pokušao je da prisutnima na parastosu protumači rečenicu: "Da, to je lepo, ali kroz sećanje na Isusa Hrista i..." NISAM ga prekidao, niti ispravljao, ostavio sam ga u zabludi, prećutao i sačuvao tradicionalnu atmosferu, svetlost svog sećanja i tumačenje simbola.

Tri godine kasnije video sam dokumentarni film Patricia Guzmána NOSTALGIA DE LA LUZ (2010. Nemačka, Čile, Francuska) o moćnim teleskopima u pustinji Atakama, instrumentima za posmatranje kosmičkog beskraja, visoko nad morem i svim grobovima ovog Sveta. Autor je u svojoj vanvremenskoj priči uporedio treperave zvezde i mrtve ljude, sjedinjujući ih u prošlosti i uspomenama, a svetlost kojom titraju usmerio je - na majčine grudi.

Nostalgija za svetlošću: mudar film o zbrkanim emocijama malog čoveka

Tako iz najtamnijeg mraka ove Planete oči astronoma istražuju udaljene galaksije, a oko njih, pod tvrdim peskom i suhom solju - počivaju tela prognanih Indijanaca, lutalica ili rudara, ali i političkih neistomišljenika stradalih u vreme Pinočeove vojne diktature. Zato danas, iza arheologa i istraživača ide grupa upornih starica tražeći belinu kalcijuma. Istog onog kalcijuma od kog jednom behu stvorene zvezde.