Desilo se to pre dvadeset godina u prizemlju jedne duševne bolnice sa
četiri hodnika jednake dužine i širine – severnim, istočnim, južnim, zapadnim.
Svi hodnici su s desne strane imali prozore na takozvano dvorište, a sa leve
strane vrata, sem južnog hodnika, koji je sa obe strane imao vrata. Iz severnog
hodnika se ulazilo u četiri lekarske ordinacije, ambulantu i ostavu, a iz
ostalih u bolesničke sobe. Iz istočnog hodnika se ulazilo u muške, a iz
zapadnog u ženske sobe, dok se iz južnog hodnika ulazilo u manje sobe namenjene
lakšim bolesnicima, onima koji su imali da plate za svoju privatnost i
dovođenje noćnih gostiju iz vana ili iz soba suprotnog pola, odnosno sa
suprotne strane sveta. Preko puta ovih soba nalazli su se klozeti, kupatila i
jedna zajednička prostorija za pacijente. Prozori soba sa istočne i zapadne
strane behu prekriveni rešetkama, dok na južnoj strani uopšte nije bilo prozora
ka spoljašnjem svetu. Dakle, četiri hodnika dužine po trideset metara, šest
bolesničkih soba sa šest postelja na zapadnoj i istočnoj strani, a osam manjih
soba na južnoj, po dva puta više prozora na onoj strani na kojoj Sunce izlazi i
na kojoj zalazi. U ovaj kvadratni krug jedini ulaz, istovremeno i izlaz, čuvali
su portiri, ljubitelji poslastica, gaziranih sokova i dremanja pred televizorom.
Pacijenti su bili podeljeni u tri kategorije: prva - depresivni, druga – alkoholičari
i narkomani, a treća - foliranti koji su počinili neko kriminalno delo te im je
bilo bolje podmititi lekare, nego stati pod okrutnu ruku zakona. Depresivni su
dane provodili u zurenju, cmizdrenju i rešavanju psiholoških testova, a noći u treperavom
spavanju. Alkoholičari i narkomani su nervozno cupkali i šetali dvorištem,
hodnicima i sobama, dok uveče ne bi stigao prošvercovan porok od kog su se
tobož lečili. Kriminalci su se samo smeškali, ćutali i čitali dnevne novine, međusobno
ćaskali i gledali kroz prozore, i to kroz one ka ulici, češće nego ka dvorištu,
iako i ulice behu puste, ali ne kao dvorište, u kom nije bilo ničeg sem betona
i dve klupe. Štaviše, ulicom su u sumrak prolazili pogureni dobavljači rakije i
heroina za drugu kategoriju, a ostajalo je novca za lekare da im produže
boravak ili za čuvare da zažmure i zaćute.
Na prvom spratu, uz identičan raspored prostorija, ali drugačiju namenu,
behu ozbiljniji slučajevi narušenog mentalnog zdravlja, zaključani i podeljeni
u dve kategorije – jednostavni i komplikovani. Na drugom spratu beše samo jedna
kategorija –otpisana i neizlečiva. U sprdnji su ovaj sprat prozvali
golubarnikom. Na tavanu se čuvala arhiva, hrpa nesređenih papira, isprekidanih
i nedovršenih priča, požutelih i suvih kao lišće u poznu jesen.
Jedne novembarske noći policajci su doveli promrzlu staricu koja je lutala
ulicama. Nemarom i brzopleto smestiše je na zapad prizemlja, dok ne utvrde
identitet ili dijagnozu. Ona je danju spavala, a noću šetala hodnicima, u krug.
Jedino što je tražila behu cigareta i plamen kojim će joj užariti vrh. Dokoni
alkoholičari, pijani od prokrijumčarenog pića i razulareni od besmisla svog
postojanja, dadoše joj cigaretu, pa je senilna baba tumarala dalje u mrak i
pred zoru zapalila postelju. Planula je cela zgrada i u trenu zažarilo i zadimilo
po gornjim spratovima. Foliranti, čuvari i dežurni lekari su istrčali ispred da
bespomoćni i promrzli posmatraju vatrogasce u pometnji. Dim je kuljao i gušio dok
je svitalo. Bilo je nastradalih, sprženih, ugljenisanih, sa viših spratova. Iz
prizemlja svi behu spašeni.
Ali, nakon dvadeset godina, obnovljena je zgrada i fotografisan defile
uštogljenih lekara i predstavnika vlasti pred zdanjem za mentalno posrnule i
one koji se prave da to jesu, a nisu. Bolnica ima modernu vatrogasnu zaštitu i
kamere svuda, na svim stranama sveta. Broj vrata i prozora je isti kao nekad, i
kategorije bolesnih, a oni iz prizemlja ni ubuduće neće biti smešteni na drugom
spratu, gde im je mesto, lepši pogled sa visine. Ne, ne, tamo gde nekad beše, opet
biće - golubarnik. Severni hodnik ide iz pravca zapada ka istoku, i obrnuto,
zapadni od severa na jug i nazad, južni sa istoka prema zapadu i suprotno, a
istočni iz pravca severa ka jugu i, naravno, s juga ka severu. „Grozota
blesava.“ – viknuće jedan mladić raščupane sede kose s prozora, ali će se
uvažene zvanice praviti da ga ne čuju, a nakon drugog urlika namrgođeni
medincinski radnik zatvoriće prozor pred njim. Odjekivaće još neko vreme krik sobom
i dalje istočnim hodnikom od severa ka jugu i s juga ka severu, pa utihnuti.
23. novembra 2010.
No comments:
Post a Comment