Možda Srbiju voli neki deda u Čikagu ili Sidneju, ali ako slučajno dođe u svoju lepu Otadžbinu, već posle tri, četiri dana shvati da voli neku kuću s dvorištem koja ne postoji i iz koje je pobegao glavom bez obzira pre više od pola veka. Onda poćne da pljuje svuda naokolo, sem na groblju, pa brže bolje žuri put aerodroma. Možda malo i naivno detence voli najboljeg tenisera Sveta, pa misli da voli Srbiju, ali njega će proći, ne baš kao matorog migranta za par dana, ali sigurno za par godina.
Dakle, Srbiju ne voli niko i zato ona gubi, propada i raspada se u truleži. Velika većina ljudi koji žive u Srbiji smatraju da novac, beton i telefon treba da - uz zvuk trube i kolo vilovito, trobojku i krunu - stave tačku na nacionalni identitet. Tri prsta u zrak i usklik, rakija, pivo, mladunče sisara na ražnju i žeravica, još jedan usklik i opet novac, beton, telefon. Ni trunke ljubavi prema narodu, samo prema sebi i znojavoj ženi koja se cereka iz dima duvana i magle pijanstva, ali pre svega prema sebi.
To što neko misli da ako voli zemlju kao materiju i slavne vladare kao istoriju, tako voli Srbiju, taj je izopačeni nekrofil čije ideje prave mrtvu materiju zatrpanom, a Srbiju istorijski nesposobnom. Taj je nezreli kreten ili lopuža, kukavica, psihopata, ubica, a često indiskretni prostak nove buržoazije - doktor nauka, vlasnik i osnivač, vođa traljave kolone koja se odaziva na "braćo i sestre".
Srbija je lepa zemlja, plodna i puna izvora pitke vode, ravna i brdovita, vetrovita, ali zapuštena i olinjala kao pas lutalica, kojeg niko ne voli, ili ga voli iz sažaljenja i na kratko, u prolazu.
Srbija takva crkava.
Ovo je lično mišljenje jednog profesora srpske književnosti i jezika, bibliotekara, roditelja - iskazano i ispisano bez namere da temeljim patriotizam, već da pokažem i počnem guljenje masnog patosa po kom se valja moj narod, slovenskog porekla i srpskog opredeljenja.
No comments:
Post a Comment